Mira Furlan - Pismo sugradjanima

Pismo sugradjanima

 
 


Ovim putem zelim zahvaliti svojim sugradjnima koji su se bezrezrevno pridruzili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeci, ne narocito znacajnoj hajci na mene. Iako usputna, ona ce ipak promijeniti i oznaciti cijeli moj zivot. Sto je, naravno, posve nevazno u kontekstu svakodnevnih smrti, unistavanja, razaranja I stravicnih zlodjela u kojima se odvija nas zivot.

Buduci da se ipak radi o mom jedinom zivotu, i kad sam vec iz nekog razloga izabrana da posluzim kao prljava krpa o koju je zgodno tu i tamo obrisati blatne cipele, pa iako sam previse ocajna da bih uopce imala volje za polemiziranje po novinama, ipak mislim da sebi i ovom gradu dugujem barem nekoliko recenica. Bas kao na kraju nesprente, mucne, krive ljubavne price, kad se, potpuno pogresno, uvijek jos nesto hoce reci i objasniti, iako u dubini duse znamo da su sve rijeci suvisne, jer ih, naime, vise nema tko cuti. Jer je, naime, kraj.

Preslusavajuci svoju telefonsku sekretaricu, slusajuci neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugradjana, ceznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatlja. Ili cak ne prijatelja. Obicnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – covjek se pita da li je to moguce. Pa ipa, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obecavaju "masakr na srpski nacin" i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom sutnjom daju do znanja d ana njih vise ne racunam.

Hvala i svim mojim kolegama u kazalistu s kojima sam igrala Drzica, Molierea, Turgenjeva i Shawa, hvala im na njihovoj sutnji, hvala im na tome sto nisu pokusali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokusala objasniti da je igranje predstave u ovom casu za mene obrana nase zajednicke profesije koja ne smije i ne moze sebe staviti u sluzbu ni jedne politicke ili nacionalne ideje, koja se ne moze i ne smije sputavati politickim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima upsotavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna medja, koja je, u samoj svojoj biti, profesija koja ne pozna i ne priznaje granice.

Znam da se u ovom casu sve te price o kozmopolitizmu umjetnosti cine deplasiranima. Znam da se cini neumjesnim zaklinjati se u pacifizam, opcu ljubav I bratsto svih ljudi, dok ginu ljudi, ginu djeca, mladici se vracaju kuci zauvijek osakaceni. Kako da kazem bilo sto sto nece zvucati kao deplasirana glupost u trenutku kad se, iz apsolutno neshvatljivih razloga, prijeti Dubrovniku u kojem sam igrala svoju najdrazu predstavu, "Gloriju"?

Pa ipak, ja ne znam drugacije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rjesenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da ce oruzje, ubijanje, osveta, mrznja, da ce gomilanje zla bilo sto ikada moci rijesiti. Ne znaci li svako pojedinacno intimno pristajanje na rati zapravo i suucestvovanje u tome zlocinu, prihvacanje makar i najmanjeg dijela krivice za taj rat, odgovornosti za nj?

Ja u svakom slucaju mislim, znam I osjecam da je moja duznost, duznost nase profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje I zajednistva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kad je najuzasnije, kao sto je to sada, trebalo bi inzistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i odrzavanju veza izmedju ljudi. To je ulog za buducnost. A ona ce valjda jednog dana ipak doci. Ja sam, sa svoje strane, sve do nedavno, bila spremna na sve moguce muke i poteskoce transportno – komunikaciono – financijske vrste, bila sam spremna da 20 sati putujem preko Austrije I Madjarse, a bila bih spremna da podnesem jos mnogo ludje I opasnije varijante putovanja, samo da stignem na svoje predstave u dva zaracena grada, da se tocno u pola osam pojavim na sceni sa svojim zagrebackim ili beogradskim kolegama I da odigram naizmjenicno Corneillea I Turgenjeva, u ime kontinuiteta svog posla, u ime necega sto ce nadzivjeti ovaj rat i ovu, meni neshvatljivu, mrznju. I bila bih i dalje spremna da sebe uvijek iznova ulazem kao zalog za neku buducnost koja nas valjda ipak ceka, sve dok me neki strastveni rodoljub dosita ne izmasakrira, kao sto mi obecavaju.

Bila sam spremna i bila bih spremna i dalje na sve napore i uzase s tim u vezi, da me odjednom, takvom strahovitom zestinom, nije zapljusnula mrznja iz mog rodnog grada. Uzasnuta sam silinom I kolicinom te mrznje, jednodusnoscu osude, cinjenicom da bas nitko u mom gestu nije vidio dobru namjeru, obranu integriteta profesije, pokusaj da se makar obrani jedna dobra i lijepa predstava. Ja ionako vise nisam imala namjeru nastaviti s igranjem te predstave, sto sam naznacila u svom pismu. Bitef kao internacionalni festival, na koji su dosli Englezi, Rusi, Francuzi, Belgijanci, medju njima i jedan Slovenac, cinio mi se vrijedan mog prisustva, tim vise sto bi moje neigranje znacilo izdaju predstave koju sam pod najtezim okolnostima radila za vrijeme devetomartovskih tenkova, svakodnevnih prijetnji vonjim udarom itd. itd. Itd.

Strahovito je tuzno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Postoji samo ocaj, muka I uzas. Preda mnom vise ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlucili drugi. Oni su odlucili da ja moram zasutjeti, odustati, zamrijeti, oni su mi ukinuli pravo da radim svoj posao na onaj nacin na koji ja mislim da bih ga trebala raditi, oni su mi ukinuli pravo da dodjem kuci u svoj grad, ukinuli su mi pravo da se jednoga dana vratim u svoje kazaliste i igram svoje predstave. Netko je u to ime odlucio i to da mi treba dati otkaz. Hvala Hrvatskom narodnom kazalistu, hvala mom kolegi Draganu Milivojevicu koji je taj otkaz potpisao. Zanm da mnogi ljudi dobivaju otkaze, da sam ja samo jedna od mnogih, jednostavno visak. Covjek se stalno pita ima li pravo u ovom opcem uzasu postavljati svoje malo osobno pitanje. Ja svakako neko vrijeme (koje?) ne mislim igrati ni na jednoj kazalisnoj sceni ove raspadajuce, izmrcvarene drzave. Mozda se nije trebalo tako zuriti s otkazom, sve se moglo rijesiti samo od sebe. Elegantnije. Pristojnije. Ne tako grubo. Naravno, nije vrijeme njeznosti. Ali, hoce li se netko nakon svega ovoga morati stidjeti? I da li cu to biti bas ja, kao sto me uvjeravaju moje kolege po svojim pravovjernim intervjuima? Moze li se uzasom rata opravdati svaka mala gadost pocinjena prema svojem biznjem? Smije li se presutjeti nepravda ucinjena prijatelju ili kolegi u ime velikog svijetlog nacionalnog cilja? Smije li se u ime osjetljivosti za patnje cijelog jednog naroda ostati neosjetljiv na patnju pojedinca (koji je slucajno isto tako dio tog naroda)? Postavljam ova pitanja svojim prijateljima u Zagrebu koji sute, zamjerajuci istovremeno sutnju Beogradu.

Tesko je pisati bez gorcine. Voljela bih da to mogu, jer: "Ljubite neprijatelje svoje". Voljela bih da svi to mozemo. Tu mozda lezi rjesenje za sve nas. Ali se bojim da sam nevjerojatno daleko od Bozjeg puta. A on je uvijek put ljubavi. Ne mrznje.

Kome zapravo pisem ovo pismo? Tko ce ga procitati? Tko ce ga htjeti procitati? Svi su obuzeti velikih opcim stvarima, male pojedinacne sudbine vise nisu vazne. Koliko cemo prijatelja izdati da ne bismo pocinili veliku, jedino priznatu, nacionalu izdaju? Koliko malih ljudskih izdaja, koliko sitnih podlosti treba pociniti da bi covjek ostao "cist pred nacijom"?

Zao mi je, moj vrijednosni sistem je drugaciji. Za mene su uvijek postojali i uvijek ce postojati samo ljudi, pojedinacni ljudi, i ti neki ljudi (boze, kako ih je malo!) uvijek ce u mojoj glavi, bez obzira na sve kataklizme ovoga svijeta, biti izuzeti od svih generalizacija. Ja, na zalost, nkada necu moci "mrziti sve Srbe", niti uopce shvatiti sto to zapravo znaci. Ja cu uvijek, valjda do trenutka kad se ljubazne telefonske prijetnje konacno ostave, sovju ruku drzati ispruzenu prema nekom anonimnom covjeku s one "druge strane", covjeku koji je isto tako ocajan I izgubljen kao ja, koji je isto tako tuzan, zgranut i na smrt preplasen. Tih ljudi ima i u ovom gradu iz kojeg pisem ovo pismo, a u koji me odvela moja ljubav, ta stvar koju je u ovom casu gotovo nepristojno i spomenuti. Nista vise ne sluzi kao ispricnica, sve je zgazeno I prezreno, ako nije u direktnoj sluzbi velikog cilja. Kakva ljubav, kakvi brakovi, kakva prijateljstva, kakve kazalisne predstave!

Odbijam i ne pristajem na takvo osakacenje sebe same I svog zivota. Svoje zadnje predstave u Beogradu igrala sam za one ocajnike koji nisu "Srbi", nego ljudi, ljudi kao ja, ljudi koji se gnusaju ove odvratne granginjolske farse u kojoj lete mrtve glave. Tim ljudima, i ovdje i tamo, sada se obracam. Mozda ce me netko cuti.

Kaznu koju mi je moj grad, moj jedini grad, moje kazaliste, moje jedino kazaliste, tj. jedino kazaliste koje sam smatrala svojim, kaznu koju su mi preredili, mislim da nisam zasluzila, jer sam radila onako kako mislim da uvijek treba raditi: vjerujuci u ljude i nasu profesiju, koja ljude mora spajati a ne razdvajati. Nikad se necu "odreci svojih beogradskih prijatelja" kao neke moje kolege, jer ne mislim da su ti prijatelji na bilo koji nacin pridonijeli ovoj katastrofi koja nas je zadesila, kao sto se nikad necu odreci ni svojih zagrebackih prijatelja, cak ni onda kad se oni odricu mene. Trudit cu se na sve nacine da razumijem njihovu paniku, strah, ogorcenje, pa cak i mrznju, ali molim to isto razumijevanje i za sebe, tj. za jednu pricu koja je drugacija od uobicanjenih, za jedan zivot koji je, igrom tzv. sudbine, izasao iz ocekivanog okvira. Zasto sve mora biti tako isto, tako zastrasujuce izjednacno, poravnano, jednoobrazno? Nije li bilo dosta toga? Znam da je vrijeme uniformi, a one su sve jednake, ali ja nisam vojnik, ne mogu to biti, nisam u stanju to biti, nije moje da to budem.

Bez obzira na to hocemo li zivjeti u jednoj, u pet ili u pedest drzava, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinacno, bez obzira na kojoj se strani ovog naseg Zida taj doticni slucajno zatekao. Slucajno smo se ovdje rodili, slucajno svmo ovi li oni, pa valjda ima jos nesto osim toga?

Upucujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajuci tko ce ga i kako pricitati, niti na koje se sve nacine ono moze zloupotrijebiti. Vjerojatno ce posluziti kao hrana za vjecno gladnu propagandnu zvjerku. Mozda ce ga ipak netko procitati cistoga srca.

Takvom covjeku cu biti zahvlana.

Mira Furlan,
Iz Beograda u Zagreb, 1.11.1991.


Not to be reproduced anywhere in whole or in part
without the express written permission of Mira Furlan.

 

copyright 1991~2012 Mira Furlan
all rights reserved